Igre uzroka i posljedice za djecu od 1 do 3 godine (i zašto mališani sve ponavljaju)

Svaki roditelj jednogodišnjaka gledao je pokus sa žličicom. Žličica preleti preko ruba hranilice. Roditelj je podigne. Žličica opet preleti preko ruba. Četrdeset puta. Izgleda kao nestašluk. Zapravo je znanost.

Čemu služi žličica

Otprilike od devetog mjeseca do treće godine glavni djetetov projekt je otkriti kako svijet odgovara na ono što ono radi. Baci žličicu: padne, zvekne, pojavi se odrasla osoba. Ponovi: isto. Ponovi opet: i dalje isto. To ponavljanje nije tvrdoglavost. Mališan potvrđuje prirodni zakon, i to mu je silno zadovoljstvo, jer svijet koji odgovara predvidljivo pomaže djeci da se osjećaju sigurno.

Psiholozi to zovu učenjem uzroka i posljedice, a na njemu se gradi mnogo toga što dolazi poslije: govor (kažem „gore“ i netko me podigne), društvene vještine (ja se nasmiješim, ona se nasmiješi) i na kraju zaključivanje („ako gurnem toranj, pasti će, pa neću“). Dijete koje je tisuće puta doživjelo pouzdan uzrok i posljedicu dijete je koje očekuje da svijet ima smisla.

Što imaju zajedničko dobre igračke uzroka i posljedice

• Posljedica dolazi brzo. Što je razmak kraći, lakše je povezati radnju i rezultat.
• Svaki put je ista. Pouzdanost je cijela lekcija.
• Dijete upravlja. Igračke koje rade same od sebe uče puno manje o tome da „ja to mogu pokrenuti“.
• Posljedica je velika. Svjetlo, zvuk, pokret. Kod jednogodišnjaka suptilnost ne prolazi.
• Ne može se napraviti krivo. Nema neuspjeha, samo još posljedica.

Igračke iz kojih nešto iskoči, bubnjevi koji svijetle, drvena kuhača i lonac, sve to vrijedi. Vrijedi i tipkovnica, ako računalo smije odgovoriti, a upravo za to služi Kaboom Keys.

Sljedeći korak: cilj

Negdje oko druge godine čisti uzrok i posljedica više nije dovoljan. Dijete ne želi samo da se nešto dogodi, nego da se dogodi točno određena stvar. Tu počinju ciljanje, pravi trenutak i predviđanje.

Ball Bonanza je napravljena baš za taj korak. Lopta se odbija po zaslonu punom životinja emojija. Dodirni bilo gdje i lopta poleti prema tvom prstu. Ako pogodi životinju, ona se zavrti, spljošti ili se iznenađeno zabezekne. I dalje se ne može izgubiti i ništa se ne mora dovršiti, ali sad postoji cilj, a posljedica ovisi o tome gdje dodirneš, a ne samo dodirneš li. To je pravi skok u složenosti i dvogodišnjaci ga svladaju s vidljivim ponosom.

Tri stvari koje igra usput uči:

1. Ciljanje. „Želim da lopta ode tamo, pa dodirnem tamo.“
2. Podnošenje čekanja. Najprije dođe dodir, a odskok stigne trenutak kasnije. Naučiti pričekati pola sekunde na rezultat teže je nego što zvuči.
3. Čitanje reakcija. Životinje imaju lica. Djeca počnu imenovati što vide: vrti joj se, iznenađena je, klimava je. To su riječi za osjećaje, posuđene iz igre o fizici.

Na svakom kraju terena je i gol, a po crti se gega golman životinjica. Gol pokreće veliko navijanje, konfete i publiku koja skače, a onda se lopta vraća na centar. Ništa se ne broji, ali mreža daje ciljanju smisao: djeca počnu birati gol i dodir po dodir usmjeravati loptu prema njemu. Golmani su spori i ponekad namjerno krivo procijene, pa dvogodišnjak zabija dovoljno često da nastavi pokušavati.

Igrajte zajedno

Ball Bonanza je otvoreno igralište bez zadataka, pa je posao roditelja komentirati, a ne davati upute:

• „Joj, žabi se vrti!“
• „Možeš li dovesti loptu do pande?“
• „Na koji gol ideš? GOL!“
• „Gle, zvijezda! Što će se dogoditi ako je lopta dotakne?“

Svakih nekoliko minuta životinje mahnu za pozdrav i dođe nova skupina, a pojavljuju se i predmeti koji donose dodatnu loptu, sve ubrzaju ili pozovu još prijatelja. Pokaži ih djetetu, jer dvogodišnjak sam neće primijetiti malu promjenu.

Što dalje

Kad dijete počne tražiti pravila i htjeti znati je li nešto napravilo kako treba, spremno je za igre s ciljem. Stack It Up je dobar početak: spuštaj kocke, gradi toranj i smij se kad padne. Rušenje je namjerno najzabavniji dio, pa prvo iskustvo „trudim se“ ne dolazi uz prvo iskustvo „izgubio sam“.